ZNANSTVENO DOKAZANO: Balkanci će prvi povjerovati lažnim vijestima

33
pogledi
pixabay.com
Lažne vijesti šire se šest puta brže! One mogu biti udarne, dramatične i šokantne, a sudeći prema rezultatima novije studije, upravo to je ono što pokreće Balkance. Istraživanje koje je provelo Open Society Institute u Sofiji otkriva da su Hrvati izuzetno skloni vjerovanju u glasine, otvorene laži i dezinformacije od strane vlada. Nedostaje nam uvid u kompletnu situaciju i kritičko rasuđivanje, a identificiramo se s onim lažima koje podupiru naša stajališta.

Ljepše rečeno, vlada nas mulja, a mi sudjelujemo u zatvaranju začaranog kruga svaki put kada nešto udarno, radikalno i naravno neprovjereno, dijelimo na svojim profilima. Izašao je drugi po redu godišnji indeks o medijskoj pismenosti s Open Society Institute u Sofiji, rezultati za Hrvatsku su poražavajući. Istraživači otkrivaju da su od 35 ispitanih država, balkanske zemlje najpodložnije širenju lažnih vijesti. Razlog za ovo je, otkrivaju znanstvenici, niska kvaliteta obrazovanja, visok stupanj medijske cenzure i polarizirano povjerenje u vlast.

Države s najnižim rezultatima i najvišim stupnjem ranjivosti na distribuiranje lažnih vijesti su bez iznimke, prema rezultatima ispitivanja, zemlje Jugoistočne Europe, od Hrvatske do Turske. Niski rezultati pripisuju se slabom ili prosječnom obrazovanju i ograničenom pristupu informacijama, tu je naravno riječ o izrazito naglašenoj medijskoj cenzuri i minimalnoj slobodi glasa. Hrvati su jedan od naroda koji će prvi povjerovati u „glasine, prevare, otvorene laži i krive informacije vlade ili neprijateljskih entiteta“. Bivša Jugoslavenska država proglašena je medijski najneslobodnijom, sudeći prema istraživanjima organizacija Freedom House i Reports without Borders. Ove agencije navode kako je uhićenje i pritvaranje istraživačkih novinara učestalo na našem području, dok su regulatorna tijela izrazito pristrana i spremnija izvještavati u korist vlade. Najotporniji su na lažne vijesti skandinavci, a tu pripadaju Norveška, Švedska i Estonija. U ovim zemljama „su objektivne činjenice manje utjecajne u oblikovanju javnog mnijenja koje apelira na emocije i osobna uvjerenja“.

Osnovni su indikatori,  koje istraživanje postavlja kao relevantne početne parametre medijska sloboda, stupanj obrazovanja, interpersonalno povjerenje i e-participacija. Pretpostavlja se kako bi pristup alternativnim izvorima, koje je široka dostupnost Interneta trebala unaprijediti, predstavljao jedan od temelja za verifikaciju informacija, posebice kad je riječ o politici. Koncept medijske pismenosti zamišljen je kako bi se kvantificirala razina otpornosti čitatelja na negativne učinke lažnih vijesti i pristranost s obzirom na informacije koje dolaze od sukobljenih političkih stranaka. Polarizirane politike, fragmentirane medijske slike, lažne vijesti i fenomen ‘nakon-istine’ najproširenije su posljedice medijske cenzure i subjektivnosti u izvještavanju. Pojam ‘post-truth’ ili ‘nakon-istine’ u studenom 2016. službeno je, prema Oxford Dictionary, postala riječ godine. Upotreba te riječi povećala se za 2,000 posto u izbornoj godini, a ona ujedno i najbolje dočarava duh u kojem su 2016. izvještavali svjetski mediji.

Obrazovanje je, napominju znanstvenici, ključni sastojak za izgrađivanje objektivnosti.  „Ispitanici s višim stupnjem obrazovanja vjeruju više različitih izvora (radiu, televiziji, portalima itd). Također, ispitanici s višim stupnjem obrazovanja tvrde da nailaze na lažne vijesti češće i osjećaju se pouzdano kada ih identificiraju kao takve“, stoji u izvještaju.

Sve veće širenje lažnih vijesti mogao bi biti uzrok jaza između onog što čitamo i onog što vidimo da vlada čini. Borba edukacijom, provjera informacija, pluralistički pristup medijskim izvještajima i skepticizam mogli bi biti korisni mehanizmi koji će nam pomoći da nadiđemo svoje postojeće nepovjerenje u institucije i stručno znanje, a ujedno i spriječiti sve veću polarizaciju društva, govor mržnje i potencijalno zlostavljanje. U vladinim priopćenjima često je prisutan fenomen ‘nakon-istine’, pri čemu su objektivne činjenice zakrivene, a vijesti apeliraju na osobna uvjerenja čitatelja i najintimnije emocije. To je jedan od psiholoških mehanizama kojim se pozivanjem na osjećaje čitatelja nerijetko manipulira javnim mnijenjem i stavovima o ključnim političkim pitanjima.

Zašto je to tako, objašnjavaju psiholozi. Lažna priča širi se šest puta brže od prosječne, a oba razloga za ovo vezana su uz psihološke aspekte. Lažne se vijesti smatra novijima jer su raznolike i brže privlače pažnju, a šire se brže jer apeliraju na emocije iznenađenja i gađenja. „To je ljudska priroda“, tvrdi jedan od psihologa. Naime, one su nove i negativne, pa ih se češće dijeli, a velik faktor ovdje igra i pristranost komfirmacije. Ljudi će češće vjerovati, ponavljati ili čak tražiti informacije koje potvrđuju njihova postojeća stajališta, čak i kada je riječ o provjereno čistim lažima.

Kako bismo savladali ovo, trebali bismo, tvrde, vježbati motivirano rasuđivanje. To je obrambeni mehanizam koji se upotrebljava protiv kognitivne doscijacije, psihološkog stresa koji se javlja kada se moramo boriti s dva ili više konfliktnih uvjerenja, vrijednosti ili ideja.

Postoje različiti pristupi borbi protiv lažnih vijesti s obzirom na fenomen nakon-istine, regulacija je jedan od njih. To bi mogla biti primjerice samoregulacija – poput postojećih medijskih samoregulativnih etičkih kodeksa, kao i novije samoregulacije društvenih mreža koje sada imaju mogućnost prijavljivanja, blokiranja itd. Ovo uključuje uvjete korištenja Facebooka koje svi prihvaćaju (a nitko ih zapravo ne čita): Nećete objavljivati sadržaj koji: predstavlja govor mržnje, prijetnje ili pornografiju; potiče nasije; ili sadržava golotinju ili grafiku nasilja…. Nećete koristiti Facebook za protuzakonito, pogrešno, zlobno ili diskriminatorno postupanje.“, stoji u ispitivanju.

Europska se Komisija nedavno angažirala u redukciji širenja lažnih objava, a potpisan je i niz mjera koje bi trebale spriječiti dezinformacije. Povećavanje transparentnosti, označavanje sponzoriranih sadržaja na digitalnim medijima i osnivanje europskih centara za interdisciplinarno i nezavisno istraživanje o problemima dezinformiranja samo su neki od početnih poteza. No ne bismo trebali pretjerati u ovoj borbi, ističu autori, jer su društveni mediji poput Facebooka i Twittera još glavno mjesto za presjek različitih gledišta i interesa, stoga rasprave koje se razvijaju u komentarima mogu potaknuti na generiranje kritičnog mišljenja i autentičnih stavova, a samim time i smanjiti naivnost u upijanju medijskih predrasuda.

Pretjerana regulacija društvenih mreža ili Interneta općenito mogla bi utišati valjane kriticizme. Ovo je još važnije u državama s kontroliranim medijskim gledištem“, zaključak je autora.