Zašto hrvatske i srpske organizacije ne potiču projekte za uspostavljanje boljih odnosa?

45
pogledi
Fotografija: Nenad Unukić
Čemu služe sve te manjinske „nevladine organizacije“ koje dobivaju tolike novce iz proračuna? One bi morale u svome programskom predznaku imati cilj da se naši međusobni, nacionalni odnosi poboljšavaju. Gdje se nalazi program druženja mladih koji će ubuduće nositi političku odgovornost?

Imaju li dva najznačajnija naroda na Balkanu u svojim političkim zajednicama državnike koji ih mogu povesti u novo sutra izvan podjela prošlosti? Nemaju. Nažalost, još uvijek ne. A opet, to je ključno političko pitanje koje se danas tiče oba naroda.

Suočeni smo s jednakim imperativnim problemom, naime, kako spriječiti odlazak najboljih akademika i radnika u inozemstvo. Najprije bismo trebali uspostaviti politiku “pomirenja“, a zatim se osvrnuti na razvoj gospodarstva. Nedavni posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj pokazuje koliko smo daleko od takve perspektive.

Hrvatska državna politika kao da nije upoznata ne samo sa izrazito jakim autoritativnim Vučićevim režimom u Srbiji, nego se slijepo ponaša zanemarujući snažni ruski utjecaj koji je prisutan u toj zemlji. Ponašamo se kao da smo u goste primili nekoga tko nije do prije dvadesetak godina krio mržnju prema Hrvatskoj. Ne znamo postaviti prioritet u političkim problemima. Hrvatska danas ima snage zaustaviti Srbiju na putu u članstvo u EU, jednostavnim činom postavljanja nekih zahtjeva koji se moraju napraviti kako bi završili davne srpsko-hrvatske povijesne podjele. Nažalost, hrvatsko vodstvo kao i uvijek ne radi ništa u interesu svojih državljana. Primjerice, pitanje nestalih osoba je možda i najbitnija stvar temeljem koje mi možemo utjecati na to toliko teško pitanje iz nedavne prošlosti. Ruski utjecaj koji je vrlo širok u Srbiji ima geopolitički utjecaj i na hrvatske odnose sa Rusijom. Umjesto da vidimo priliku u odmicanju iz kaljuže problema sa Srbijom te time Hrvatskoj osiguramo boljitak i u lokalnim ekonomskim sferama utjecaja i ekonomski se čvršće povežemo jače sa Rusijom te otvorimo nova radna mjesta, mi se sa Rusijom brutalno postavimo na stražnje noge te izbacimo člana njezinog diplomatskog osoblja iz zemlje!

Na koncu, zašto se srpska manjina u Hrvatskoj i hrvatska u Srbiji nisu angažirale kako bi se stvorio nekakav dijalog. Ne mislim sada na površinsko naslikavanje u medijima koje smo vidjeli, već ozbiljan dijalog koji bi počeo iznositi rješenja? Čemu služe sve te manjinske „nevladine organizacije“ koje dobivaju tolike novce iz proračuna? Kome i čemu služe? One bi morale u svome programskom predznaku imati cilj da se naši međusobni, nacionalni odnosi poboljšavaju. Gdje se nalazi program druženja mladih koji će ubuduće nositi političku odgovornost? Zasada koliko je vidljivo takvih projekata nema, a samim time, sve manje ćemo imati kvalitetnije hrvatsko-srpske odnose, a sve više ljudi u inozemstvu!

Naime, otvaranje dijaloga ne mora uvijek počinjati na najvišim političkim razinama. Trebalo bi, ali to nije nužan preduvjet. Kada bi određene postojeće, primjerice organizacije srpske i hrvatske manjine u obje zemlje otvorile projekte samo nekakvih debata i predavanja na koja bi pozivali goste iz političkog života tu bi se već napravio ogroman pomak. Jasno je da ćemo „mi i oni“ uvijek imati vlastite istine. No ovdje se ne bi radilo o tome, već ako govorimo o pitanjima nestalih osoba, iznosila bi se tematika metodoloških pristupa rješavanja tog pitanja na onim područjima gdje se možemo složiti. Isto tako, obzirom da mladi nisu u većini slučajeva toliko opterećeni emocijama, oni su najbolji način putem kojega se može djelovati.

Autor: Ivan Popović