PAPA FRANJO KONZERVATIVCIMA: Sumnja u socijalnu inkluziju je ideološka greška!

40
pogledi
pixabay.com
Nove vijesti iz Vatikana – Papa Franjo suprotstavlja afirmativnu politiku negativnoj retorici konzervativizma. Brizi o migrantima i siromašnima potrebno je posvetiti jednako vrijednu pažnju i strast kao i pitanju abortusa. Papa Franjo je u dokumentu koji je Vatikan izdao u ponedjeljak, odgovarajući na kriticizam svojih oponenata da posvećivanjem pažnje relevantnim socijalnim problemima zamagljuje ciljeve istinskog nauka, determinirano uzvratio tako što je u Katoličku Crkvu unio dašak prosvjetiteljskog duha.

Na prekretnici svetog rata za miroljubivost, dobru volju i pomoć braći i neprijateljima koje bi trebale promovirati svjetske religije, mi smo nalazimo u okršaju u kojem su sile zla i sebeljublja usmjerene na ekskluziju nepoželjnika, a bitka se više ne vodi za Boga. Ultimativne odluke o vjerskoj toleranciji prema neistomišljenicima ne proizlaze iz deizma i nepresušnog svetog izvora božanskog milosrđa, već iz arbitrarne konzervativne čežnje za nadzorom koji nameću sami ljudi drugim pojedincima.  Svi vjernici, bilo da su Katolici, Protestanti ili Muslimani, čeznu za utjehom koju implicira nauk o pravednosti, a još više za slobodom koja bi se temeljila na poštivanju Ustavom nam zajamčenih fundamentalnih ljudskih prava. Čak i kad se ne radi o čistoj sekularizaciji već izričito strogom crkvenom nauku, i prema njemu sama zapovjed oslobađa dušu od tereta činjenja zla. Zapovjed postaje utjeha, međutim, nama se ne dozvoljava vlastito tumačenje Svetog pisma kojim bi tu istu zapovijed interpretirali kako bismo ju mogli primijeniti na ostale članove zajednice, stoga nismo dovoljno educirani da bismo javno raspravljali o spornim točkama.

Pitanje za milijun kuna jest: U čemu se sastoji to zlo? U praćenju liberalnijih alternativnih nauka ili u izbjegavanju oponiranja restrikcijama koje datiraju još iz Starog Zavjeta?

Papa Franjina liberalna perspektiva i tisućljetna radikalno konzervativna ortodoskija dovele su do zaoštrenih sukoba unutar same Crkve. Dosad smo svjedočili okršajima između duhovnog i svjetovnog, no konflikti ovog razmjera u okrilju religije per se za katolike su novina. Kontrastirane su dvije vrste inkluzije: ljubimo sve vis-a-vis ljubimo prijatelja i brata, a ostalima slijedi instantna ekskluzija, kleveta i kritika. Papa Franjo optimistično i pozitivno prilazi ovom pitanju širenjem evanđelja bezuvjetne ljubavi i mira. Kritika je sada na strani liberalizma i postepeno, sitnim koracima za čovjeka, ogromnim za kršćane, reformira pristup katolicizmu integracijom u religiozno učenje psiholoških, socijalnih i kulturnih koncepata.

Čini se da su Papini temelji vizionarski fundament religiozne građevine koja se bazira na poštivanju ravnopravnosti, što zvuči kao neuobičajena crkvena praksa. Naime, praćenje svetosti i bezuvjetna ljubav ipak nisu bile toliko slobodne, ako bismo upitali o njima konzervativne nadbiskupe. Doživjeli smo nekoliko ključnih religioznih transformacija od papinog dolaska na vlast. Sada, primjerice, ako već ne podržavamo, podupiremo i involviramo, onda barem toleriramo inkluziju svih vjernika u proces rutinskih liturgija. Ako želimo potresti temelje i verificirati koliko drži vodu ova metoda, naći ćemo da u Bibliji ljubav prema svim ljudskim bićima ne dolazi u klauzuli o posebno povoljnim i prihvatljivim spolnim preferencijama, koje su vjerojatno nekada i uzrok psiholoških trauma. Ako ih ne odbacimo, već liječimo, onda nam Crkva terapeutski korigira psihijatrijskog pacijenta. A budući da je i ovo nerijetko, ona provodi vlastitu socijalizaciju i asimilaciju “devijantne“ osobe razbijajući ju i ponovno formirajući jer je drukčija od norme, premda je stvorena na sliku božju i samim svojim rođenjem nezamijenjiva. Bez ljubavi prema svim ljudima, neovisno o rasi, klasi i spolnoj orijentaciji, ovaj univerzum unutar kojeg se vodi bitka bio bi besmisleno taktičko debatiranje lijevice i desnice, a time smo transcendirali religiju i prešli u domenu politike.

Doktrina Vatikanske Crkve uvijek je bila drastična i strogo egzaktna u svojim zapovjedima, koje se najstriktnije čuvaju već stoljećima. Papa Franjo dašak je svježeg zraka u Rimokatoličkoj Crkvi koji nam pruža mapu za izlaz iz tmurnog labirinta učvršćivanjem pozitivnih suvremenih svjetonazora prema kojima je jednako važna svaka jedinka, svi smo mi tu da rasvijetlimo put drugima. Njegove inicijative usmjerene su na ekstenziju priče o ljubavnom nauku i prelasku u praksis, prema prijateljima i neprijateljima i u čvrstoj su opoziciji sa rigidno etabliranim granicama koje determiniraju koga smijemo voljeti i poštivati i a priori utvrđenim kategorijama koje uređuju proces selekcije ‘pogodnih kršćana’. Radikalni Papa, koji je dugo trn u oku konzervativne sekcije Rimokatolika, naglašava da je pitanje migranata i potrebitih kritično, posebice u svijetlu novih događanja. I u pravu je. Potrebno je eksplicirati logiku o svetosti ljudskog života koja se proteže na prava nerođenih a ne doseže dalje od fetusa, stoga ju je nemoguće aplicirati na već postojeća živa bića s realnim mukama i potrebama. Ako bismo imali proširiti katolicizam, ne trebamo pecati apostole pomoću pomno definirane teološke retorike. Učinkovitije bi možda bilo pokazivati dijelima, kako bi se moglo definirati, okarakterizirati i demonstrirati što je to milosrđe i bezgranična ljubav. I to upravo ona koju proklamira katolička zajednica.

Franjo ističe kako je jedini put u svetost inkluzija i maksimalna tolerancija, a da bi naglasio tu točku, Vatikan je iznio u javnost intervjue s Mohammad Jawad Haidari,  muslimanskim izbjeglicom iz Afganistana. Kada je upitan što misli o papinom eksplicitnom isticanju brige za migrante na jednakoj pozornici u opoziciji prema abortusu, rekao je, „ Bilo je to iznenađujuće, a čak i revolucionaran tekst s obzirom na viziju koju sam prije imao o kršćanskom svijetu“.

Govorimo o krizi kršćanstva, a nekako nam pak izmiče ova malena, no ključna komponenta za revolucionarno širenje poruke mira koja jednoj takvoj Crkvi odgovara.

Druga loša ideološka greška nalazi se u onima koji sumnjaju u socijalno uključivanje drugih, gledajući na to kao površno, svjetovno, sekularizirano, materijalističko, komunističko ili populističko djelovanje“, napisao je papa Franjo u apostolskom propisu po pitanju svetosti izdanom u ponedjeljak ujutro. „Naša obrana nevinih nerođenih, primjerice, treba biti jasna, čvrsta i strastvena. Jednako sveti su međutim životi siromašnih, oni već rođenih , čistih i napuštenih“.

Papina vizija svetosti eksplicitno involvira socijalno marginalizirane i ruši barijere radikalnih dogmi koje ne smijemo propitivati, ali su alternirane na nebrojenim koncilima.

Često čujemo da se govori, s obzirom na relativizam i mane našeg trenutnog svijeta, situacija je migranata, primjerice, manji problem“, kaže Papa. „Neki katolici smatraju to sekundarnim problemom u usporedbi s bioetičkim pitanjima. Da političar koji traži glasove može reći tako nešto je razumljivo, ali ne i kršćanin“, nastavlja, dodajući da je prihvaćanje stranca na vratima fundamentalno za vjeru.“To nije samo pojam koji je izumio neki papa, ili trenutni hir“, to je tautologija na kojoj se zasniva sama bit kršćanstva.

Papin dokument od 103 stranice – apostolsko uvjerenje pod nazivom „Gaudete et Exsultate“ ili „Radujte se i neka vam bude drago“ manje je autoritaran od njegove enciklike, no svejedno je važno poučno sredstvo. Na svom polazištu, Franjo razjašnjava da ono ne bi trebalo biti „traktat o svetosti“ već „ponovni prijedlog i poziv na svetost na praktični način za naše vrijeme“.

Tenzije u Crkvi eksaliraju već neko vrijeme dok pretjerano socijalistička stajališta Franje nastavljaju premošćivati jazove slijepog dogmatizma koji nije u potpunosti shvatljiv brojnim katolicima, i to upravo onim koji sada napokon izlaze na ulice i bore žestoku bitku protiv Istanbulske konvencije kako bi se „zaštitili od tih lopova i sotonista“. Nije jasno znaju li Hrvati na ulicama na koga bi bacili prvi kamen ili ako da, iz kojeg razloga. Dok Franjo dodaje da svetost nekad zahtjeva od svetih da budu glasni i aktivni, nije pogodno tražiti milost dok omalovažavamo službu radikalnim osudama i predrasudama.

Rijetki su oni koji preuzimaju teret da vode bitku sa svakodnevnim ljudskim problemima na okupiranim predijelima, no isticanje relevantnosti očuvanja ljudskog života u borbi protiv abortusa izravno je kontradiktorna, kada njezini pobornici ujedno na drugom poprištu dižu paljbu protiv drugih, već rođenih, siromašnih i unesrećenih živih bića.

Naime, upozorava, naglašavanje moći samog čovjeka „kao da je on nešto čisto, savršeno, svemoćno, čemu je milost zatim dodana „ je zabluda. Iz ove teze slijedi da prosperitet i moć evanđelja ne uspjeva shvatiti da ne mogu svi činiti sve. Esencijalan je za svetost imperativ poniznosti, a tvrdoglavost i egoizam vode do suprotnog učinka, kada neuspjeh da priznamo „svoja ograničenja spriječava milost da učinkovitije djeluje kroz nas“.

U odjeljku dokumenta pod nazivom „Znakovi svetosti u današnjem svijetu“, papa eksplicitno optužuje modernu kulturu koja uključuje „samoprezir koji je posljedica konzumerizma; individualizma i svih tih oblika imitacije duhovnosti – koji nemaju veze s Bogom- koji dominiraju trenutnim religioznim tržištem.“

Društvene mreže, tvrdi,  tipično iniciraju hedonizam i samoprezir, naočigled inicijalno dva proturječna termina, međutim, svakom psihologu iznimno poznata kao međusobno  povezana i uvjetovana. Konzumerizam je rezultat kapitalizma, čiji su kriteriji za sreću pojedinca toliko visoki da je mogućnost ispunjenja maksimalno reducirana. To znači da bi, u svijetu gdje ste osuđeni da si ne možete priuštiti proizvod svog rada, bilo neobično ako ne bi došlo do pojave samoprezira.

Kada si dozvolimo da budemo zahvaćeni u površnu informaciju, instantnu komunikaciju i virtualnu realnost, tratimo dragocjeno vrijeme“, kaže, dodajući „svi od nas, posebno mladi, uronjeni su u kulturu brisanja“.

Papa Franjo izvrgavan je godinama kritikama konzervativaca unutar Vatikana koji ga optužuju za krivo navođenje vjernika, poput pružanja svete pričesti nevjenčanima. Ta mala heretička shizma bila je nadržen odgovor grupe tradicionalista.

U dokumentu, papa osuđuje kršćane koji su pošli putem „opsesije zakonom, apsorpcije sa socijalnim i političkim prednostima, sitničave brige oko Crkvine liturgije, doktrine i prestiža“. Trebali bi umjesto toga biti strastveni oko „traganja za izgubljenima“.

Nismo mi pozvani da ratujemo protiv neistomišljenika već da širimo slobodu u donošenju odluka i potičemo obraćenje aktivnim angažmanom na svim socijalnim područjima. Ne kao nositelji vjeroispovjesti, već kao empatična ljudska bića ustajemo za očuvanje svetosti života. Trebali bismo osuditi osvetoljubljivost i egoizam koji tvrdoglavo ustraje na prestižu crkvenog imperijalizma po uzoru na papinsku stolicu. Crkva ne bi smjela biti politizirana i statusno orijentirana, već aktivistička doktrina koja promiče oprost i altruizam. Ako kršćani nisu u mogućnosti slijediti ovakvu paradigmu, onda sami anuliraju fundament religiozne misije primljene od vlastitog Boga, a to je slobodna volja.