MEDIJI I POLITIČKA PROPAGANDA: Zašto korporacije određuju vijesti dana?

60
pogledi
pixabay.com
Prema najnovijim statističkim podacima, balkanci su daleko najpodložniji lažnim vijestima. Kada svjedočimo razdoru između lijevih, desnih i kvazinezavisnih portala i paljbi optužbi protiv države, političara i neadekvatno razrješenih situacija, vjerojatno je tu riječ o kritici. Ona je iznimno važna, posebno za malu državu poput Hrvatske. Tu se kreira prividna medijska sloboda, sloboda mišljenja i govora. U demokraciji je to potrebno. Ne dolazi tu zaista do revolta, jer obrazovni sustav vodi računa da u glavnim medijima izvještava pravilno socijalizirana sorta.

Gdje je nestalo objektivno istraživačko novinarstvo, ono pravo za koje su potrebni tjedni, pa čak i mjeseci truda i ispitivanja, ono koje prkosi kontrarevolucionarnoj političkoj struji drskim i odvažnim istinama vis-a-vis iluzorne zbilje koja nam se svakodnevno servira na naslovnicama ‘mainstream’ publikacija. Na medijskoj propagandnoj sceni karakterističnoj po senzacionalizmu, popularizmu i korporativno-publicističkim tekstovima, šund literatura je pravilo i dictum jednodimenzionalnog konzumerističkog društva, a ne iznimka. Najveći svjetski mediji u vlasništvu  su globalnih kompanija, a pažljivijim čitanjem njihovih »najpopularnijih« kolumni naići ćete na više sponzoriranog sadržaja nego što ga možete vidjeti na TV-u u vrijeme reklamnog bloka. Suptilnije, ali daleko masivnije.

To je dictum koji ste, ako ste menadžer globalnog poduzeća ili etablirani novinar s reputacijom, trebali usvojiti još na sveučilištima, središtima koja bi trebala predstavljati okrilje neutralnog svjetonazora i njegovati intelektualističku atmosferu. Nažalost, ovo je daleko od istine. Nerijetko korporacije financiraju akademska istraživanja i diktiraju kurikulume, a sveučilišna struktura postaje pogon elitističke socijalne i političke indoktrinacije.Novinari već u vrijeme svog studentskog obrazovanja upijaju prešutno znanje o pitanjima koja se ne postavlja. Što se tiče onih koja mogu dobiti glasa, o tome će odlučiti ‘establishment’ medija, već prema svojim lijevo ili desno usmjerenim afinitetima.

Pitanje je postoji li danas uopće potencijal politički, kulturalno i genuino nezavisnog novinarstva. Mišljenjima koje ono iznosi i kritikama koje generira, državna doktrina o dvostrukoj istini tolerira egzistenciju samo na marginama političkih, socijalnih i kulturnih rasprava. I to ima svoju cijenu, čak i tamo ona preživljavaju samo i isključivo tako što im se odriče relevantnost, a to na način da se svim različitim idejama koje oponiraju općeprihvaćenoj političkoj klimi i normama koje pod krinkom liberalnog pluralizma promovira u srži totalitarističko društvo,odriče ikakav značaj etiketiranjem takvih sadržaja kao ‘neprilagođenih praznih nabadanja’ i trpa ih se u koš bezobasnih teorija zavjera. Tu spadaju naši klinci koji entuzijastično ulaze u svijet novinarstva s idejom da će prenositi istinu i sudjelovati u informiranju javnog mnijenja. To su oni za koje bi poznati urednici rekli da nisu uspješno usvojili pravila ponašanja i za takve ubrzo slijedi lekcija iz svijeta biznisa, gdje se probrani sadržaj plasira segmentiranim ciljnim publikama i postoji iznimno nizak prag tolerancije za odstupanja. Za narod ‘show program’, za bogate i moćne poslovne instrukcije, a zatim se u to čitateljstvo, kojem će se uz jutarnju kavu poslužiti dobra doza PR-a, investira čitavo bogatstvo za plasiranje najnovijih ponuda.Istinski nezavisno novinarstvo koje je usmjereno na dublju i apstraktniju analizu kritičnih društvenih problema skinuto je s police popularnih sadržaja, a već će sutra biti prezreno, apsorbirano ili degradirano u ‘mainstream’ medijima. Najveće medijske kuće su one koje određuju vijesti i prema kojima ćete se orijentirati u potrazi za »valjanim informacijama«, pa nije ni čudno da The New York Times dan unaprijed obavještava manje portale što bi trebali pisati sutra. Ako ste mali, nemate ni sredstava ni vremena da im se oduprete i prisiljeni ste igrati po njihovim pravilima. Kod nas se ta igra odvija na temelju dnevnih priopćenja HDZ-a i SDP-a o novo usvojenim inicijativama za »razvoj gospodarstva«, a javna se svijest razvija prešaltavanjem novosti s par dominantnih portala. Upravo zato društvo govori a nama se kaže da slušamo, zato smo mi pasivno stado, zato mediji određuju vijesti za druge medije i najviše je zato potrebno tražiti alternativne izvore.

To je ona liberalna demokratska metoda kojoj nedostaje palica i mogućnost legitimnog nasilja nad građanima koja je na raspolaganju u totalitarnim državama, pa je ona razvila daleko sofisticiranije i rafiniranije metode za nadzor – cenzuru i kontrolu mišljenja. Poražavajuća je istina da su stvari prilično jasne u suvremenim medijima. Naime, korporacije na vrhu financiraju i odabiru pogodne kandidate, čija politika zatim podupire objektivne ciljeve širenja krupnog kapitala, dok je relevantna  medijska uloga diverzifikacija pasivnih promatrača i poticanje masovnog konzumerizma a u konačnici, svrha je portala prodaja oglasnog prostora drugim korporacijama. Čitateljstvo kao publika u najboljem je slučaju vrijedna roba kojom se u kapitalizmu trguje i na temelju koje se profitira. Da bi pasivni promatrači ostali pasivni i impotentni, njima je namijenjen širok raspon zabavnih sadržaja, od reality showa, sporta i sapunica koji će ih potaknuti na maštanje o luksuznim krstarenjima, kupovini mercedesa te na taj način odvratiti pažnju od bavljenja relevantnim ekonomskim i društvenim problemima, kako ne bi došlo do krize demokracije i podivljala rulja ne bi počela zahtjevati sudjelovanje u političkim pitanjima. Ako ste u ‘mainstream’ medijima, ako je socijalizacija bila adekvatna i indoktrinacija uspješna, onda ste već adaptirani i asimilirani sustavu i sukladno, naučeni o čemu se ne raspravlja i koja se pitanja ne postavlja. Kontrarevolucionarna propagada koju svakodnevno upijamo putem portala, novina, časopisa i TV priloga izrazito je svrsishodna, njezina funkcija je dvostruka: laici trebaju ostati laici, upućeni trebaju ostati upućeni a da pri tom svi ostanu sretni. Ukratko, postoje odgovorni ljudi čiji je zadatak da vuku konce i diktiraju pravila i postoje pasivni promatrači, kojima vlasnici korporacija, u čijem se posjedstvu nalaze sve veće novine i televizijske kuće, posreduju instrukcije pomoću zatvorenog i deklarativnog govora koji učestalim ponavljanjem djeluje kao hipnotička formula.

Lijek protiv ove bojke bi bio, tvde neki, pozitivna teorija medija liberalnog pluralizma. Pripadnost različitim grupacijama i udrugama spriječava monopol i jamči čovjeku da, kažu, u najgorem slučaju zbog sukoba interesa ima ako ništa, barem uvid u dva konfrontirana gledišta istog problema. HDZ i SDP, mnogi bi se složili, su u srži različite i konsolidiraju u poticanju prava pojedinaca. Ono što nam se u medijima prezentira je zapravo fragmentirana slika dviju stranki koje redovno modificiraju vijesti sukladno svojim programima. Daleko od toga da bi zbrajanjem nekolicine lijevo i desno usmjerenih izvještaja nazreli istinsku pozadinu. Dok god sve raznorazne organizacije parazitiraju na privatnim korporativnim fundacijama, dok je njihova struktura u pravilu jednaka u podržavanju izvanjskih indoktriniranih perspektiva, dok god sindikati stavljaju poziciju i dobrobit poduzeća ispred interesa radnika, dotle svjedočimo odstupanjima na taktičkoj razini u terminima pomno definiranih granica. To nije bitka oko ciljeva, već debata između ptičica u kojoj se pjeva ista pjesma. Samo u lažnoj demokraciji pod krinkom slobode i necenzuriranog tiska mogu nicati nekritičke kolumne koje podupiru mistifikacije stvarnog stanja. Samo u prividnoj demokraciji još može doći do toga da uprava determinira medijima prikladne sadržaje i određuje kojoj se grupi može dati pravo glasa. Mediji u tome igraju prvorazrednu ulogu zataškavanjem skandala.

Stroga cenzura, sortiranje, segmentacija i nadziranje vijesti sve su samo potvrde iznimne moći medija u procesu sustavnog indoktriniranja. A jednom kada se nađu u rukama korporacija, mali i nezavisni su ili konsolidarizirani, financijski onemogućeni ili bivaju progutani od strane ‘mainstream’ divova. Evidentna su naravno neslaganja, to djelomično dugujemo razilaženju u svjetonazorima. Dok ujedno postoji određena slika svijeta koja se realno predstavlja u elitnim medijima, razlog tome je da bi veliki igrači vodili računa da ne stanu na žulj još većima. Kada svjedočimo razdoru između lijevih, desnih i kvazinezavisnih portala i paljbi optužbi protiv države, političara i neadekvatno razrješenih situacija, vjerojatno je tu riječ o kritici. Ona je iznimno važna, posebno za malu državu poput Hrvatske. Tu se kreira prividna medijska sloboda, sloboda mišljenja i govora. U demokraciji je to potrebno. Ne dolazi tu zaista do revolta, jer obrazovni sustav vodi računa da u glavnim medijima izvještava pravilno socijalizirana sorta.

Totalitarna demokratska indoktrinacija iziskuje medijum komunikacije, stoga su mali devijantni portali od iznimnog značaja. Njihov je zadatak da ono što jest kontinuirano uspoređuju s onim kakvo bi trebalo biti, a postoji li bolja platforma za izvođenje tog zadatka od kolumne nezavisnih novina? Ljudi kad ne znaju što činiti, provjeravaju svoju sliku svijeta s onom koju mogu pronaći u medijima. Stoga je naša dužnost pobrinuti se da ih opremimo istinom i snabdjevamo potrebnim sredstvima za zadržavanje objektivnog uvida u totalitarnoj demokraciji koja prijeti da ih proguta ekspanzijom beskrupuloznog komercijalizma. Kad vas netko natjera da promislite što je sloboda govora, možda ćete shvatiti koliko ste cenzurirani već i u samom procesu mišljenja.