Jesse Chacón Escamillo  o prosvjedima i intervenciji u Venezueli

51
pogledi
“Današnja intervencija u Venezueli nije ništa drugo doli želja SAD-a da preuzme prirodne resurse iz svojeg „dvorišta“ te da nam nametne svoj način života.”

Što ambasador Bolivarijanske Republike Venezuele misli o prosvjedima u Venezueli, američkoj intervenciji i mogućem sukobu svjetskih velesila? Kolika je je vrijednost prirodnih resursa Venezuele i zašto Amerika kontinuirano provodi agresiju nad državama u koje navodno ulaže milijune dolara kako bi im pomogla?

Vidimo svakoga dana prosvjede protiv Vaše vlade, možete li ukratko objasniti o čemu se radi?

Nije moguće sagledati ukupnu situaciju u Venezueli bez da se uzmu u obzir povijesna događanja u cijeloj Latinskoj Americi i na Karibima, području koje je pod utjecajem Sjedinjenih Američkih Država od početka 20. stoljeća. Svi intervencijski procesi dolaze iz Sjedinjenih Država u Latinsku Ameriku. Oni su se manifestirali u različitim oblicima unutar različitih povijesnih trenutaka, međutim uzorak je isti: radi se o kontroli prirodnih resursa i o kontroli političkog područja.

Možete li nam pružiti širu sliku s obzirom na povijesni kontekst?

Dvadesetih godina SAD je intervenirao na nekim Karipskim otočjima, posebno na Kubi te u drugim zemljama Centralne Amerike pod opravdanjem da to čine zbog piratstva.
U pedesetima razlog im je bio borba protiv komunizma, počevši u Gvatemali 1954. godine, nakon čega je slijedila revolucija na Kubi. Šezdesetih godina, u zemljama poput Dominikanske Republike i Brazila demokratski izabrani predsjednici svrgnuti su uz pomoć SAD-a; sedamdesetih godina, Urugvaj, Paragvaj i Čile bili su žrtve diktatorskih režima koje je režirao SAD. To nas podsjeća na državni udar u Čileu 1973. godine koji je izvršen protiv predsjednika Salvadora Allendea. Drugi primjer nalazimo sa Kontrašima u Nikaragvi. Osamdesetih godina ovakvi konflikti bili su jako česti u Centralnoj Americi; u Gvatemali, Salvadoru i Hondurasu. Think-thankovi putem SOA-e (School of Americas), koja je 1946. godine stvorena u Panami, izvršavale su se intervencije pod krinkom borbe protiv komunizma. U razdoblju od pedesetih pa do devedesetih mnoge pripreme za državne udare u Latinskoj Americi pripremale su se kroz nju.

Devedesetih je SAD pronašao novu ispriku za interveniranje, naime, krijumčarenje droge, što se odrazilo kroz proces Kolumbije u devedesetima. Krajem devedesetih vjerovalo se kako je došao kraj ideologijama u povijesti Fukuyame. Međutim, sa pobjedom Huga Chaveza 1998., novi politički pokreti se bude u Latinskoj Americi. Bio je to početak progresivnih, lijevih pokreta koji su se proširili cijelom Latinskom Amerikom, kroz Brazil, Honduras, Salvador, Argentinu, Nikaragvu, Boliviju, Ekvador i Urugvaj. Moguće je također vidjeti kako SAD koristi jednake strategije posvuda, u arapskom svijetu te u Istočnoj Europi.

Postoji li korelacija između događanja u Jugoslaviji i Venezueli?

U slučaju Jugoslavije, tu je NATO bio uključen u intervenciju, gdje je grupa zemalja uništena. Tu je Hrvatska imala najmanje žrtava, najviše je štete učinjeno Srbiji, Crnoj Gori i Bosni. Oni su u ovom slučaju koristili kulturne i vjerske razlike kako bi uništili zemlju.

Da budemo precizniji, kada je riječ o Jugoslaviji, posebno oko 1999. godine, svjedočili smo brojnim političkim izdajama, potplaćenim od strane inozmenih sila kako bi svrgnuli jugoslavensku (srpsku) vladu? Ima li ovdje sličnosti sa Vašom zemljom?

To je upravo model Istočne Europe koji se koristi u Latinskoj Americi. Svrgnuli su predsjednika Hondurasa, Manuela Zelaya 2009., zatim vladu predsjednika Paragvaja, Fernanda Lugoa 2012. Godine, a vrlo nedavno, mogli smo vidjeti slučaj predsjednice Dilme Roussef u Brazilu, koja je također napustila vlast.

Slučaj Venezuele nije samo uzrokovan političkim pitanjem već tu se radi i o resursima. Vrlo je dobro poznato na međunarodnoj sceni da Venezuela posjeduje najveće rezerve nafte na svijetu. Ukoliko zajedno zbrojite rezerve nafte Saudijske Arabije i Irana, oni skupa imaju manje naftnih rezervi od Venezuele.

Kada je nafta otkrivena u Venezueli i tko joj pokušava oduzeti te resurse?

Krajem 19. stoljeća, a eksploatacija započinje početkom 20. stoljeća nafta u Venezueli ovisila je o nadnacionalnim kompanijama. Međutim, preuzevši vlast, predsjednik Chavez počinje mijenjati takvu naftnu politiku, započinje kontrolom nafte koja je prije bila u rukama nadnacionalnih tvrtki. U tom trenutku, naftne kompanije u Sjedinjenim Američkim Državama postaju zabrinute.

Kao što znate, vladom SAD-a vladaju lobiji. Dva najrasprostranjenija su oružani i naftni lobij. Oni su toliko jaki da je trenutačno aktualni američki državni tajnik bivši CEO tvrtke Exxon Mobile.

Jesu li neki prosvjednici financirani od strane tih lobija?

To je jasno demonstrirano. Svi opozicijski pokreti u Venezueli su financirani. Prvo, sa strane organizacije National Endowement for Democracy i indirektno od CIA-e i drugih tajnih službi SAD-a.

Znači National Endowement for Democracy i slični NVO-i prisutni su u Venezueli?

Da. NED je financirao fondaciju jedne organizacije koja se zove SUMATE, 2004. godine, koju su namjeravali pretvoriti u paralelno nacionalno izborno vijeće. Od 1998. godine, u Venezueli svjedočimo dva potencijalna udara protiv demokracije. Prvi je bio vođen protiv Chavezove vlade sa državnim udarom 2002.  Drugi je onaj koji gledamo danas, a započeo je nakon izbora predsjednika Nicolasa Madura 2013. godine.

U aktualnim prosvjedima, postoji dio poštenih ljudi koji prosvjeduju zbog ekonomskih problema, npr. jer nemaju pristup hrani. No, iza prosvjeda, krije se sistematski program nasilja koji je financiran međunarodnim novcem.  Nakon smrti predsjednika Chaveza, 2013. godine Sjedinjene Države traže način kako da pobijede bolivarijski proces te kako da povrate kontrolu nad naftnom industrijom.  Ta strategija se sastoji od kreiranja ekonomske i političke destabilizacije, na koju je utjecala nedavna naftna kriza. Naftna kriza i smanjenje venezuelanskog budžeta jako je utjecalo na unutarnju ekonomiju. Činjenica jest kako je prihod venezuelanske vlade postao ograničen.

Naša ekonomija zasniva se samo na nafti. Nacionalni budžet se u devedeset posto slučaja temelji na nafti, kada se cijene nafte kreću između 120 do 30 dolara po barelu, tada govorimo o 80 postotnom smanjenju našeg proračuna. Dotada je sve ekonomski racionalno, ali ako istražujete i druge zemlje koje proizvode naftu, uključujući Venezuelu, u razdoblju kada je cijena nafte niska, te zemlje uzimaju kredite kako bi stabilizirali svoj proračun. Naftna kriza se događala i prije tijekom povijesti naftne proizvodnje u Venezueli, svaki put kada cijene počinju padati.

Nedavno je, pri susretu sa kolumbijskim predsjednikom Santosom, predsjednik Trump na konferenciji za novinare u Bijeloj kući rekao kako Venezuela ima ogromne i užasne probleme koji bi mogli eskalirati humanitarnom krizom. Koji je vaš komentar?

Točno. Ovo je povezano sa mojom prethodnom izjavom. Ekonomska kriza. Međutim, Venezuela ima malo mogućnosti za dobivanje kredita, zbog umjetno stvorenog rizika u zemlji, stvorenog od strane međunarodnih financijskih moćnika, kako bi izolirali državu. Rizik od našeg neplaćanja, od zemlje koja je uvijek plaćala svoje dugove, uspoređen je sa Sirijom, sa državom koja se trenutno nalazi u građanskom ratu. To je stvorilo nemoguće uvjete za potražnju kredita.

Postoji i problem nedostatka važnih proizvoda. I to iscrpljuje društvenu situaciju, što je bilo namjerno izvedeno. Naime, 2014., tadašnji predsjednik SAD-a Barack Obama proglasio je Venezuelu prijetnjom američkoj sigurnosti. Nemoguće je da mala zemlja poput Venezuele ikada bude prijetnja tako ogromnoj državi poput SAD-a.

Cilj ove deklaracije je drugačiji. Nakon njega, CIA započinje sa pripremom plana za tajne akcije koje se mogu početi implementirati bez odobrenja Kongresa. Zbog toga, i dodavši činjenicu da venezuelanska oporba prima logističku podršku, dobiveno je dovoljno materijala za djelovanje u cilju svrgavanja aktualne vlade.

Što će Bolivarijanska vlada poduzeti oko prosvjeda?

Venezuela je zemlja koja nikada nije imala konflikte. Vladin je odgovor prosvjednicima bio da se definira i održi sjednica Nacionalne skupštine, gdje će se govoriti o Ustavu, i gdje bi ljudi mogli raspravljati i odlučiti se o modelu koji žele za svoje društvo, ali nasilje je i dalje u porastu. No, mi se nadamo kako možemo otvoriti dijalog.

Moramo upoznavati sve naše razlike, ali i imati na umu i biti odlučni u obrani suvereniteta naše države. Općenita situacija u čitavoj Latinskoj Americi je izuzetno komplicirana. No, to je dio naše povijesti. Problem u Venezueli jest taj što američki naftni lobiji nastoje držati pod kontrolom naše resurse.Nadamo se kako oni neće dobiti tu bitku, ne samo radi Venezuele, već radi cijelog svijeta.

Predsjednik Hugo Chavez je bio prepoznati diljem svijeta kao političar koji je ustajao protiv imperijalizma. Može li se takav politički sustav uspostaviti u Europi?

Imperijalizam, bez obzira kojim jezikom se netko služi, svuda je uvijek ponižavao ljude. Možda živite u regiji gdje je imperijalizam oduvijek kroz povijest doticao živote ljudi. Imperijalizam se nikad ne bori na svojem tlu, već na tuđem. Trenutni model nije održiv, danas je na riziku cijeli ljudski opstanak. Današnji je svijet manje sigurniji nego što je to bio prošle godine. Sukobi u Aziji, na Bliskom istoku i u Istočnoj Europi mogu biti začetci ozbiljnijih konflikata.

Danas su dvije velike sile u sukobu. Odluče li ući u rat svi ćemo biti izbrisani. Vidio sam nedavni intervju predsjednika Putina u kojem je rečeno kako bi sukob sa Sjedinjenim Američkim Državama mogao značiti kraj svijeta. Dakle, samo je dvoje ljudi na svijetu koji drže budućnost vašeg i mojeg života, života naše djece. Sa novim predsjednikom SAD-a mi zaista ne živimo u sigurnom svijetu.

Predsjednik Trump izjavljuje kako predsjednik Maduro „mora odstupiti sa vlasti“. Što vi mislite o tome?

Ono što će Venezuelanci učiniti nije odluka predsjednika SAD-a. Vjerujem kako SAD ima dovoljno problema sa predsjednikom kojega imaju, a on je i veliki problem za svijet.

Ali, da budem konkretniji, Ustav Venezuele jasno govori kako je mandat predsjednika započeo u siječnju 2013. i traje do konca 2018. godine. Predsjednik Nicolas Maduro izabran je kako bi završio razdoblje vlade koja je započela sa predsjednikom Hugom Chavezom. Ako venezuelanci ne žele sadašnjeg predsjednika, onda će u prosincu 2018. godine dobiti mogućnost da odaberu novog. Tako funkcionira demokracija.

Ovi pokušaji američke intervencije u Venezueli, podsjećaju me na Nikaragvu u 80-ima, kada je SAD financirao grupu mučenika, nazivanih Kontrašima. Sve je to trajalo osam godina i na kraju, uz podršku OAS-a, Sadinisti odlaze na izbore bez prilike za pobjedu nakon osam godina ekonomske, političke i društvene nestabilnosti.

Ono što mi pokušavamo učiniti jest da uvjerimo venezuelanski narod i da im predočimo dokaze o tome kako nedostatak hrane i lijekova nije uzrok ove krize već posljedica. Uzrok je strana intervencija koja pokušava preuzeti najveće izvore nafte na svijetu. Ovdje se samo radi o davanju naše nafte Sjedinjenim Državama.

Zaključio bih samo još s jednom stavkom. Današnja intervencija u Venezueli nije ništa drugo doli želja SAD-a da preuzme prirodne resurse iz svojeg „dvorišta“ te da nam nametne svoj način života. Sve ostalo su izmišljotine.

Ivan Popović